"A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad – to ste vi."
Poštovani profesori i profesorice, kolege i kolegice, dobar vam dan!
Ja sam Lana Tomić i učenica sam 4. b razreda. Iznimna mi je čast danas biti ovdje i govoriti o Siniši Glavaševiću, čovjeku čiji je glas sezao u sve dijelove Lijepe Naše, čovjeku čiji se glas čuo u najglasnijoj i najtežoj tišini, onoj koja uslijedi nakon razaranja, gubitka i katastrofe. Dana 4. studenoga 1991. godine ranjen je krhotinom granate na putu u bolnicu. U bolnicu je krenuo prikupiti podatke za izvješće, bio je na putu da čuje glas drugih, da prenese njihov glas dalje da ih čuje cijela Hrvatska, cijeli svijet. Neumorno je radio na prenošenju istine. Čak i kada je mislio da više ne može, ne odustaje. Tko će čuvati njegov grad? Njegove prijatelje? Tko će Vukovar iznijeti iz mraka? O svemu tome je pisao, o svemu je razmišljao. Nakon pada Vukovara, 19. studenog 1991. odveden je iz Vukovarske bolnice i od tada mu se gubi svaki trag. Siniša Glavašević, naknadno je utvrđeno, stradao je u noći s 20. na 21. studeni 1991. u masovnom pokolju na Ovčari. Čovjek čiji je glas sezao najdalje bio je zauvijek izgubljen. Siniša za nas nije samo ratni izvjestitelj i novinar, već heroj. Heroj zbog čijih riječi danas znamo istinu.
Siniša Glavašević, utjelovljenje svakog malog čovjeka u ratu koji s ratom nema veze, koji je zatočen i gubi sve što mu je drago zbog nečijeg nastranog hira, u svojim nam pričama donosi sebe i svoju dušu na pladnju. Priče su mu kratke, istinite i bolne, a u svega jednoj stranici uobičajenog formata rečeno je sve što se trebalo reći. Dvadeset i četiri kratke i nepovezane priče o Vukovaru i njegovu životu, koje je Siniša pisao vjerojatno znajući da će ga nadživjeti, isprepletene su brojnim temama. Siniša se posvetio svakoj priči do te mjere da je svaku pisao i pričao s obiljem emocija, u njih je uvrštavao brojne metafore, poruke i simbole iz kojih se danas može štošta naučiti. Primjerice, uzmimo „Priču o životu“. Siniša u njoj govori: „Život su naše želje nepravilno raspoređene, to su vaše misli koje drsko ulaze u tuđe živote i tuđe domove, život ne priznaje gubitke, u životu nema čekanja jer život ide i ako nisi brz i spretan, ako se nadaš da su i zasluge tolike da imaš prava na povlastice, onda je to greška, onda si i ti gubitnik, onda je kraj. Onda više ni tebe nema u životu. A to nije dobro.“ Iako je slutio kakva ga sudbina čeka, Glavašević je nastavio pisati i pripovijedati priče kao da mu je svaka od njih posljednja. Mogla je i biti. Svoj dar za stvaralaštvo i najvrjedniju pisanu riječ tog doba, ostavio je nama. Pokazao nam je što je za njega bilo najjače oružje u obrani protiv zla: vlastiti razum i osjećaji, vlastiti osjećaj za pravdu i dobro, mali trenuci iz svakodnevice koji su ga i inače držali na životu. Iza njega je ostala odanost rodnom Vukovaru i ljubav prema svijetu.
Novinarski opus Siniše Glavaševića pratimo putem vukovarskog radija. Zajedno sa svojim kolegama iz redakcije, Siniša je izvještavao do zadnje sekunde. Nije mu bilo bitno što granate sijevaju, nije mu bilo bitno približavanje srpskih paravojnih postrojbi. Nastojao je neometano raditi svoj posao ratnog izvjestitelja, znajući da će tako održati na životu i sebe i druge. Treba biti tu za Vukovarce, treba im dati do znanja da je živ. Mora im dati do znanja da je živ jer ako čuju njega na radiju, znat će da su živi i oni sami. Znat će da Vukovar još nije pao i da nije nestao pod bombama. O predanosti i lojalnosti gradu govori i činjenica da je unatoč ozljedi koju je zadobio od granate na svoj 31. rođendan, 4.11.1991., nastavio iz bolničkog kreveta slati izvještaje i dopise u stanicu. U uvodu sam rekla kako je Siniša Glavašević heroj zbog čijih riječi danas znamo istinu, a u prilog tome ide i jedan od najpoznatijih izvještaja koji je poslan Radiju 101.
„Optužujem Vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas, Hrvatskog sabora, Hrvatske vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike… Optužujem Vas, gospodo, za smrt Vukovara.“ U ovoj „Optužnici“ Siniša proziva tadašnju vlast za nemar i neodgovornost, za suzdržavanje od bilo kakve pomoći Vukovaru za vrijeme stradanja. Nije se bojao nikoga pa čak ni onih najvećih koji su nakon toga zabranili emitiranje njegovih izvještaja na Hrvatskom radiju. Elementi Orwellove 1984., zataškavanja i propaganda, jasno su vidljivi, no to nije bila Orwellova 1984., već Glavaševićeva stvarna 1991. Posljednje izvješće koje je Glavašević poslao u stanicu bilo je „sutra u 10 sati“, najavljujući tako kretanje konvoja kojim će se izvesti ranjenici iz bolnice te civili iz Borova naselja. Dana 19.11.1991. u rano jutro, daleko prije najavljenog kretanja konvoja, u bolnicu ulaze pripadnici JNA i ljude odvode u nepoznatom smjeru. Quo vadis, Siniša?
U svom romanu 91,6 MHz – Glasom protiv topova Alenka Mirković Nađ, tada Sinišina kolegica u prostorijama vukovarskog radija, piše o Siniši kao čovjeku. Osim što navodi da je Siniša bio njezin dobar prijatelj i kolega, govori nam o tome kako je na njega gledala kao na svojevrstan autoritet u pisanju. „On se školovao za knjige, pisanje, razmišljanje o knjigama. Ja sam bila tehničar.“ Govori nam o tome kako je Siniša događaje oko sebe osjećao, a novinarska forma nije mu dopuštala da se na pravi način izrazi onako kako on to želi i osjeća. Zato je pisao priče. Ljudi su njegove izvještaje voljeli jer su bili izvrstan spoj novinarske i književne forme, mogli su se povezati s čovjekom koji stoji iza tih tekstova. U nadi da će oraspoložiti kolege i Alenku koji su mislili da nikada neće biti tako dobri kao on u svom poslu, Siniša je s njima krenuo zbijati šale. U srcu patnje, boli i tuge, njih se nekolicina smijala. Smijali su se ne razmišljajući o tome što donosi sutra. Svoj cijeli život proživjeli su u tri mjeseca, a strepnja da će svaki čas biti onaj zadnji, ispunjavala je svaki dan.
Siniša Glavašević, Alenka Mirković Nađ, Blago Zadro, Branimir Polovina i mnogi drugi, ljudi su čija imena ne smijemo nikada zaboraviti, čija imena moramo čuvati i njima se ponositi. To su ljudi zbog kojih je unatoč svim cenzurama i svim propagandama, istina ostala sačuvana. Neiskrivljena i točna istina jedan je od temelja povijesti naroda, istina po kojoj se pišu školski udžbenici i obrazuju naredne generacije. Siniša Glavašević bio je čovjek s kojim se svatko od nas mogao poistovjetiti. Njega je zadesio rat, nekoga teška bolest, nekoga slomljeno srce. Sa svojom se sudbinom nosio kako je najbolje znao. Nosio se pomoću ljudske ljubavi za sitne, ljudske stvari. Baš kako bismo trebali i mi.